Politički populizam i ekstremizam u Bosni i Hercegovini kao prijetnja uspostavljanju demokratije, izgradnji povjerenja i međusobnog poštovanja

Autor: Aleksandar Ivanović¹

Kompleksna istorija BIH postavila je religiju u sam centar kolektivnih identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka. Nacionalni identiteti tri najveće etničke grupe u BiH prvenstveno su zasnovani na vjerskoj osnovi u kojoj religija ne predstavlja samo skup vjernika već i važan dio kulturnog identiteta pojedinca.[i] Ovako snažna veza između vjerskog i nacionalnog identiteta, rezultira i teškim stvaranjem građanskih identiteta, zasnovanih na zajedničkoj viziji države i njene budućnosti. Ako pogledamo političku scenu kojom dominiraju nacionalne partije tri većinska naroda, možemo vidjeti da u Bosni i Hercegovini nema konsenzusa ni po jednom ključnom državnom i političkom pitanju među ovim etničkim grupama i iako postoji nešto oko čega se sva tri konstitutivna naroda slažu, to je samo želja za nezavisnošću u odlučivanju o važnim nacionalnim pitanjima svoje društvene grupe, što je važnije, onemogućavanju drugih društvenih grupa da o tim pitanjima odlučuju. U polarizovanom političkom okruženju koje karakteriše specifična povezanost između političkog opredjeljenja i nacionalnog/etničkog, odnosno religijskog identiteta, suprotstavljenost interesa tri konstitutivna naroda o pitanju ključnih državnih i političkih pitanja i nedovoljne razvijenosti građanskih identiteta, stvoreno je pogodno tlo za politički populizam, koji u sebi sadrži elemente ekstremnih narativa koji u znantom obimu ometaju uspostavljanje demokratije, izgradnju povjerenja i međusobno poštovanje između pripadnika različitih etničkih i vjerskih grupa.

Specifičnosti odnosa političkog populizma i političkog ekstremizma u Bosni i Hercegovini

 U posljednje vrijeme sve više se na populizam gleda kao na stav koji je zasnovan na osluškivanju potreba naroda. Populisti smatraju da su se donosioci odluka udaljili od onoga što ,,običan narod” smatra bitnim i to se uzima kao veliki nedostatak, zbog čega bi glavni cilj političara trebalo da bude osluškivanje naroda i ,,prevođenje” onoga što oni smatraju bitnim u političke odluke.[ii] S tim u vezi, populizam je ideologija koja suprotstavlja homogeni narod s vrlinama, skupu elita i opasnih ,,drugih” koji su opisani kao oni koji suverenom narodu oduzimaju njegova prava, vrijednosti, napredak, identitet i glas.[iii] Sa aspekta populizma poseban problem prestavlja nastojanje populista da tzv. ,,volju naroda” obezbijede na način da narodno nezadovoljstvo usmjeravaju prema pojedincima i društvenim grupama koјi nemaјu racionalne veze sa uzrocima njihovog nezadovoljstva ili koјi, manje-više dijele iste nepovoljne uslove sa nezadovoljnom društvenom grupom. U teoriјi takve grupe se nazivaјu ,,opasni drugi” i osnovno obilježјe im јe da ugrožavaјu homogenost i јedinstvo običnog naroda јer se zalažu za ostvarivanje ,,posebnih interesa”.[iv] Kada je u pitanju BIH, pod ,,opasnim drugima” se prije svega podrazumijevaju pripadnici drugih nacionalih/etničkih i vjerskih grupa koje tradicionalno žive na ovim prostorima. Populizmu je potreban neprijatelj, i u tom smislu se neprijatelj predstavlja kao neko ko je zaveden da našteti datom narodu, da uzme od njega šta mu po pravu pripada, te da ugrozi život i način života datog naroda.[v] Mitovi o naciji, etnicitetu i potrebi zaštite indentieta su na prostoru bivše Jugoslavije iskorišćeni kroz populističke strategije i ekstremne narative za izazivanje tenzija što je dovelo do građanskog rata. Naime, nacionalistički lideri devedesetih godina su svojim populističkim pristupom koji u sebi sadrži elemente ekstremnih narativa nastojali da ubijede ,,svoj” narod da su jugoslovenske elite predugo ignorisale legitimne zahtjeve tog naroda u pogledu identiteta, suvereniteta i bezbjednosti, pa je obraćanje pažnje na te legitimne zahtjeve predstavljano kao nešto što je dobro došlo i što je potreba tog naroda. Nažalost nešto slično, kada je u pitanju BIH, egzistira i danas, i predstavlja ozbiljnu smetnju za uspostavljanje demokratije, povjerenja i međusobnog poštovanja različitih etničkih i vjerskih grupa koje žive na prostoru ove države.

Analiza populističkih i ekstremnih narativa u političkom životu Bosne i Hercegovine

Ako uđemo u analizu političkih govora lidera triju najvećih nacionalnih stranki u BIH, uvidjećemo da su oni prije svega koncipirani na populističkom diskursu u čijoj se osnovi nalazi osluškivanje potreba sopstvenog naroda za zaštitom nacionalnog identiteta. Zaštita nacionalnog identiteta je najvitalnija vrijednost naroda koji žive na ovim prostorima, koja se po pravilu smatra nužnošću fizičkog opstanka. Uzevši u obzir veoma burnu istoriju BiH, strah od ugroženosti identiteta, nacionalnog suvereniteta i bezbjednosti datih društvenih grupa je duboko uvrežen. Upravo taj strah, kod pripadnika sve tri grupe pogoduje intenziviranju potrebe za zaštitom ovih vrijednosti. Ta potreba je prepoznata od strane političkih lidera vodećih političkih opcija u BIH i na toj osnovi su skrojeni populističko-ekstremni narativi. Kada su u pitanju narativi političkog populizma isti se zasnivaju na diskursu zaštite vitalnih vrijednosti ,,običnog” sopstvenog naroda od opasnih ,,drugih”, pod čime se podrazumijevaju druga dva naroda. Ono što je karakteristično za sva tri populistička narativa jeste potčinjavanje zadovoljenja nekih svakodnevnih potreba, poput potreba za infrastrukturom, zapošljavanjem, boljom zdravstvenom zaštitom, obrazovanjem i sl., potrebi zaštite nacionalnog identiteta, suvereniteta i socijetalne bezbjednosti. Pored ovoga, populistički narativi koji dolaze od strane političkih lidera sva tri konstitutivna naroda u BIH imaju čvrst stav o pitanju gledanja na ulogu njihovog naroda u ratu u Bosni i Hercegovini i to pitanje smatraju svojevrsnom svetinjom u koju se ne smije dirati. U sva tri narativa gaji se kult dežurnih krivaca i dežurnih ,,opasnih drugih” uz prenabregavanje činjenice da i građani koji pripadaju tim tzv. ,,opasnim drugima” se bore sa istim problemima i istim nedaćama, pa se sa pravom može postaviti pitanje koliko su oni zaista doprinijeli lošoj situaciji date nacionalne/etničke, odnosno vjerske zajednice, odnosno koliko oni zaista predstavljaju prijetnju njenim vitalnim vrijednostima. Narativi vodećih političkih opcija u BIH ne nude rješenja za brojne probleme, već predstavljaju svoje opcije kao jedine spasioce svog naroda, jedine spasioce situacije, bez objašnjavanja na koji način će zaštititi vitalne vrijednosti ,,običnog naroda”. Politički lideri u BIH se obraćaju prije svega svom narodu, i to predstavnicima svog naroda koji su privrženi toj političkoj opciji (unaprijed opredjeljenim glasačima). Vještom retorikom svoje ideje ističu kao ideje samog naroda kome se obraćaju, te svoju posvećenost da iste sprovedu u djelo igrajući, uz igranje na kartu mobilisanja emocija. U ovim narativima je prisutna ekstremnost, odnosno krajnost koja se ispoljava u isključivosti, u smislu priznavanja postojanja samo jedne adekvatne političke ideologije (sopstvene), odsustvo opcije dijaloga i krutost o pitanju sopstvene nacionalne politike.

Sve ovo dovodi do odsustva konsenzusa o bilo kom ključnom državnom i političkom pitanju među vodećim političkim opcijama tri konstitutivna naroda u BIH. S tim u vezi, postavlja se pitanje da li je i u kojoj mjeri i nacionalni identitet jednog od tri konstitutivna naroda u BiH ugrožen od strane druga dva, s obzirom da sva tri naroda dijele iste nepovoljne uslove i imaju iste probleme? Koliko nužnost zaštite nacionalnog identiteta od tzv. ,,opasnih drugih” predstavlja volju naroda, ili je to prije svega ideja koja se narodu plasira od strane političkih lidera? U kom pravcu kruti i polarizovani stavovi političkih lidera tri konstitutivna naroda u BIH, koji isključuju opciju dijaloga vode bosansko-hercegovačko društvo? Kako u ovakvoj konstalaciji političkih narativa i odnosa govoriti o uspostavljanju demokratskog društva, sa visokim nivoom međusobnog povjerenja?

¹ Aleksandar Ivanović je vanredni profesor krivičnog prava Pravnog fakulteta, PIM Univerziteta Banja Luka. Njegovo polje interesovanja su zločini iz mržnje, govor mržnje, diskriminacija, mirno rješavanje konflikata i izgradnja povjerenja. Pored naučnog-obrazovnog rada na nekoliko visokoškolskih institucija na prostoru Zapadnog Balkana, aktivan je i u civilnom sektoru kao aktivista za zaštitu ljudskih prava i promocije koncepta ljudske bezbjednosti.

Izvori:

————————-

[i] Vukoičić, J. (2012). Rat i nacionalni identitet Srba u Republici Srpskoj. Doktorska disertacija, Fakultet političkih nauka, Beograd.

[ii] Rooduijn, M.; Akkerman, T. (2015). Flank attacks: Populism and left-right radicalism in Western Europe. Party Politics, 1-12.

[iii] Albertazzi, D.; McDonnell, D. (2008). Twenty-First Century Populism: The Spectre of Western European Democracy. New York: Palgrave MacMillan.

[iv] Šalaj, B. (2012). Suvremeni populizam. Anali Hrvatskog politološkog društva, 9 (1): 21– 49.

[v] Brewer, M. (2016). Populism in American Politics. The Forum 14 (3), pp. 249-264.